Tesavvufska nauka (Sufija)

image-0-02-01-7ed0eb94f573c5687620f687135149fd3958a048fd16d69e910971dfb2165fb1-V

U literaturi na našemu jezku, te u literaturi orijentalista, najčešće korišten pojam za osoba privučene tesavvufskim naukom jeste sufija. U našoj tradiciji, pored ovoga, koriste se termini “derviš” i “mutesavvif”, množina “derviši” i “mutesavvifuni”.

Lično, pod pojmom “sufija” podrazumijevam osobu koja se samo teoretski bavi tesavvufom-sufizmom. Tada bi osoba u tarikatu (osoba koja je pristupila nekome derviškome redu) mogla biti oslovljena kao “derviš”. “Mutesavvif” je, sljedstveno, osoba koja je pristupila nekome derviškome redu a pored toga se i znanstveno bavi tesavvufom.

Čitajući tesavvufsku literaturu i družeći se s tekijskim ljudima (živjeći tesavvuf) često se čuje i pojam “melamija”, odnosno “melamet”.

U radu “Derviški red melamija”, na njegovome samome početku, skrenuta je pažnja da postoji dvovrsno poimanje ovoga izraza: razumijevanje kao stanja melameta, i razumijevanje pojma kao naziva derviškoga reda.

U kontesktu ovih osnovnih napomena, ističemo ovaj termin u značenju stanje, odnosno osobe “melâmije”.

“Melamija” je, najjednostavnije rečeno, osoba u posebnome hâlu (stanju) koji ju nagoni na skrivanje dobra koje je pri njoj drugima. Melâmija će, ako li posti, naprimjer, svoj post prekinuti ako postoji opasnost da ga drugi prepozna kao postača.

S druge strane, ako osoba pređe u naredni, drugi, krug (tavr) duhovnoga uzašća, s nekoga od sedam mekama toga drugoga tavra dolaze joj bitno drugačiji hâlovi koji, posmatrano sa strane, osobu nukaju na skrivanje nekih drugih plemenitih osobina a, konkretno, mogućnost dobrovoljnoga posta ne biva skrivana “po svaku cijenu”.

Naime, ukoliko neko osobi drugoga tavra dođe u goste, a taj domaćin posti, neće prekidati post jer više “ne osjeća” da treba pošto-poto skriti taj dobrovoljni ibadet (robovanje dragome Bogu).

Dobar primjer za ovo možemo pronaći u kod nas sa njemačkoga jezika prevedenome djelu imama Kušejrija “Slijed postupaka” (Tertībus-sulūk). Prevodilac ne njemački jezik Fritz Meier u pogovoru prijevodu izuzetno mudro zapaža da imam Kušejri nudi “različito” reagiranje u slučaju da osoba koja posti bude dovedena u priliku da svoj dobrovoljni post otkrije drugoj osobi. Imam Kušejri jedno ponašanje nudi u ovome djelu a suprotno u svome drugome djelu “Risāla Kušejrijja”. Upravo je riječ o različitome tavru s kojega je imam Kušejri govorio.

U praktičnome smislu, već spomenuti tekst “Derviški red melamija” tretira praktični razvoj stanja melameta.

Treće, što je veoma bitno navesti, jeste postojanje i trećega pojma koji se govotovo redovito javlja u razgovoru o tesavvufu (sufizmu). To je pojam “kalenderija”.

Ako uzmemo da je “derviš” oći pojam kojim se opisuju osobe koje žive tesavvuf, onda bismo mogli jednim krajnjim derviškim krilom nazvati “melamije”, a drugim “kalenderije”. “Melamije” i “kalenderije” dva su krajnja stanja “derviša”, oba različita od uobičajenoga ali, u granicama tarikata, oba pozitivna, dakle, ni u kome slučaju ekstremna.

Treba naglasiti da postoje takozvana stanja “melâmeta” i “kalenderata” koja izlaze iz okvira Šerijata. Naročito budući da su oba stanja porpimila i svoje praktične oblike – oformljenje zasebnih derviških redova, melamijskoga i kalenderijskoga. Naravno, ti slučajevi ne mogu biti nazvani tesavvufskim. Kako praksa svake ideja tako i prakse “melameta” i “kalenderata” imaju pored legalnih i svoje nedozvoljene oblike.

Za razliku od stanja “melameta”, hal “kalenderata” nagoni čovjeka na potpuno drugačije postupke – namjesto da, naprimjer, krije svoj dobrovoljni post “kalenderija” će nastojati ostaviti kod drugoga utisak da ne posti čak ni obavezni post, želeći time kod sebe, ali i kod drugoga, propitati svjesnost pokoravanja propisu ili poštivanja zabrane, odnosno propitati razumijevanje konkretnoga propisa. Ovim načinom čovjek se, koliko je to insanu moguće, približava razumijevanju same bīti Zakona.

Nastanak kalenderijskog derviškoga reda veže se za Muhammeda ibn Jūnusa es-Sāvedžīja (umro 1232. godine). Pred najezdom Mongola napušta Sāvu i odlazi u Damask. Pored Damaska kalenderijske tekije podignute su i negdje na zapadu Indije te u Perziji.

Vremenom su kalenderije usvojili i naročito odijevanje, izbrijavanje glave i brade a puštanje brkova, bušenje kože na rukama i ušiju i stavljanje metalnih halki. Iz ovoga razloga narod često kalenderije miješa sa bektašijama i alevijama.

3. Dvanaest temeljnih (priznatih) derviških redova

1) kaderijski derviški red – kaderije (kadirije)

osnivač: hazreti pīr Abdul Kādir Gejlānī (Gīlānī, Džejlānī, Džīlānī, Džīlī, umro 1166. godine)

jedan od najznamenitijih kaderija: hazreti Ismāīl Rūmī

jedan od najznamenitijih kaderija na našim prostorima: Hasan Kaimi-baba (Kaimija)

ogranak (kôl, furū‘) geografski nama najbliži: rezzakije, zindžirlije

jedna od najpoznatijih tekija kod nas: hadži Sinanova (Silahdar Mustafa-pašina)

2) jesavijski derviški red – jesâvije (jesevije)

osnivač: hazreti pīr Ahmed ibn Ibrāhīm ibn ‘Alī Jesāwī (umro 1166. godine)

jedan od najznamenitijih jesāvija: hazreti Ašik Junus (Junus Emre)

3) rufaijski derviški red – rufâije (rifâije)

osnivač: hazreti pīr Ahmed Rufā‘ī (Rifā‘ī) (umro 1182. godine)

jedan od najznamenitijih rufaija: Sa‘duddin el-Džibāvi (kol sahibija sadijskoga ili džibavijskoga ogranka rufaija)

jedan od najznamenitijih rufaija na našim prostorima: rahmetli šejh Mustafa Karkin

jedna od najpoznatijih tekija kod nas: medžlis-i zikr džamija Golobrdica (džamija Mimar Sinan)

4) čištijski derviški red - čištije

osnivač: hazreti pīr Mu‘īnuddīn Čištī (rođen 1142. godine)

jedni od najznamenitijih čištija: Nizāmuddīn Evlijā’ i Nāsiruddīn Čirāgī Dihlī

5) bedevijski derviški red - bedevije

osnivač: hazreti pīr Ahmed Bedevī (umro 1199. godine)

jedan od najznamenitijih bedevija: Ismāīl el-Enbābī

6) kubravijski derviški red – kubrâvije

osnivač: hazreti pīr Nedžmuddīn Kubrā (umro 1221. godine)

jedni od najznamenitijih kubravija: Medžduddīn Bagdādī i Ferīduddīn ‘Attār

7) suhraverdijski derviški red – suhraverdije

osnivač: hazreti pīr Dijā’uddīn Ebun-Nedžīb es-Suhraverdī (umro 1168. godine); ipak se pīrom ovoga tarikata smatra njegov nećak Šihābuddīn Ebū Hafs ‘Umer Suhraverdī (umro 1234. godine)

jedan od najznamenitijih suhraverdija: Abdurrezzāk el-Kāšāni (el-Qāšānī)

8) mevlevijski derviški red – mevlevije

osnivač: hazreti pīr Dželāluddīn Rūmī (umro 1247., pa 1273. godine)

jedan od najznamenitijih mevlevija: Sultān Veled

jedni od najznamenitijih mevlevija na našim prostorima: Ishak-beg Ishaković, Fadil-paša Šerifović, reisul-ulema Džemaluddin Čaušević

jedna od najpoznatijih tekija kod nas: Bentbaša

9) šazilijski derviški red – šâzilije

osnivač: hazreti pīr Ebū Ĥasan eš-Šāzilī (umro 1276. godine)

jedni od najznamenitijih šazilija: Ebul ‘Abbās Ahmed el-Mūrsī, Abdul-Vehhāb eš-Ša‘rānī, rektor el-Azhera dr. Abdul Halīm Mahmūd

10) desukijski derviški red - desûkije

osnivač: hazreti pīr Ibrāhīm ibn Ebil-Medžd ed-Desūkī (ed-Dusūkī) (umro 1288. godine)

jeda

Govoreći o derviškim redovima ili tarikatima, rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže da je tarikat:

“idejno-praktična metodologija tesavvufa. Idejni sistem načina života zasnovan na Šerijatu kako ga je shvatio i primjenjivao neki vjerski velikan. Takvi vjerski velikani bili su osnivači tarikata (pīr).

Tarikat je plan i program te metod i režim nekog sufijskog reda. Postoji dvanaest glavnih tarikatskih redova. Oni se u svom cilju ujedinjuju ali se kod primjene, u izvjesnim propisima razlikuju.”

Često se uz pojam “tarikat” veže izraz “‘alijja”. Rahmetli Hadži Šejh kaže:

“tarīkat-i ālī, uzvišeni putevi, usavršavanje i moralno odgajanje, duhovno uzdignuće uz muršidovu pouku.”

S Božijom ćemo pomoći pokušati dati osnovne podatke o nekim tesavvufskim pojmovima te nabrojati tih dvanaest glavnih tarikatskih redova.

Na osnovu dosadašnjega bavljenja derviškim redovima smatram da je potrebno reći da postoji trinaest osnovnih derviških redova. Ipak, budući da su prethodnici poznavali tesavvuf i tarikat neuporedivo bolje više od mene, ako Bog da nabrojat ću dvanaest osnovnih redova ali i skrenuti pažnju u posljednjemu dijelu teksta da bi ih trebalo tretirati kao

Alija Ibn Ebu Talib r.a.- Lav islama Autor:

Puno ime mu je Alija bin Ebi Talib bin Abdul-Mutalib bin Hišam bin Abdu-Menaf bin Kusajj bin Kilab bin Ka'b bin Lu'j el-Kurejši. Majka mu je bila Fatima bint Esad bint Hišam. Nosio je nadimak Ebu Hasan po svome sinu. Bio je amidžić i zet Poslanika, s.a.v.s., te je jedan od onih kojima je Allah, dž.š., obećao Džennet. "RamadaN_by_Aljonaidy.jpg"Islam je primio kao desetogodišnjak i broji se kao prvo dijete u Islamu, što također govori o njegovom ugledu. Islam je prihvatio kada je jedne prilike zatekao Poslanika, s.a.v.s., i Hatidžu, r.a., da obavljaju namaz, te ga je zatim Poslanik pozvao u Islam. Kao dijete, Alija, r.a., odrasta u Islamu. On već u pupoljku svoga života biva odgajan od najvećeg odgajatelja svijeta. Kao takav Alija, r.a., se okitio svim pozitivnim osobinama. Bio je nadaleko poznat po znanju, njegovi dvoboji su svjetionici historije i svjedoci njegove hrabrosti. Bio je stidan, moralan i obrazovan. Isticao se izrazitom fizičkom snagom i nikada nije pobijeđen u dvoboju. Bio je srednje visine, visokog čela, tamnoput, krupnih očiju i lijepa lica. Nosio je veliku bradu. Alija, r.a., je bio izuzetno blizak sa Poslanikom, s.a.v.s. To vidimo i u događaju bratimljenja između muhadžira i ensarija. Naime, Poslanik, s.a.v.s., se bio pobratimio sa Alijom, r.a. Njegova hrabrost i važnost u samim počecima Islama vidimo i u njegovom lijeganju u postelju namjesto Poslanika, kada su Kurejševići spremali atentat na Resulullaha, a.s. Tu noć su Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., učinili hidžru. Alija, r.a., je hidžru obavio tri dana poslije. Sam je rekao o svojoj hidžri:"Kada je Poslanik, a.s., izašao prema Medini, naredio mi je da ostanem kako bih vratio ljudima povjerene emanete, zbog kojih je i imao nadimak "Povjerljivi". Ostao sam tri dana i pojavljivao se nakon što bih odsustvovao dan, a potom sam napustio Mekku. Slijedio sam Poslanikove, s.a.v.s., tragove, dok nisam došao do plemena Benu Amr bin Avf. Zatim sam otišao do kuće Kusama bin el-Hidma u kojoj se Poslanik odmarao." Kada je čuo da je Alija stigao, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Zovnite mi Aliju!", a ashabi rekoše da su mu noge otekle i da nije u stanju da hoda. Poslanik, s.a.v.s., je otišao do njega, zagrlio ga i zaplakao. Njegova stopala je navlažio pljuvačkom i zamolio Allaha da ga izliječi. Aliju, r.a., poslije toga više nikada nisu zaboljele noge.Za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., je bio istaknuti mudžahid i alim. U knjigama historije se spominje mnoštvo imena istaknutih mušrika koje je svojom sabljom ubio Alija, r.a., O sebi kazuje: "Poslao me je Poslanik, s.a.v.s., u Jemen, pa sam upitao: "Allahov Poslaniče! Šalješ me u Jemen, pitat će me o presudi, a ja neću znati?" Poslanik mi reče: "Priđi!" Prišao sam mu, a on je udario rukom u moja prsa i rekao:"Gospodaru, ojačaj njegov govor i uputi mu srce!" Tako mi Onoga Koji je dao da zrno proklija i Koji je stvorio ljude, poslije toga se nikada nisam dvoumio u presudi među dvojcom." Ljudi su voljeli Aliju, r.a. Amr bin Se'id bin el-As je jednom upitao Abdullaha bin Ajjaša bin Ebi Rebiu:"Amidža, zašto ljudi hrle Aliji, r.a.?" Abdullah mu reče: "Bratiću, kod njega možeš naći prekaljenost u nauci. Uglednog je roda, među prvim je primio Islam, zet je Allahova Poslanika, s.a.v.s., poznavao je sunnet, bio je "spas" na bojnom polju i darežljiv nevoljnicima i potrebnim, neka je Allah njime zadovoljan!" HILAFET Nakon što je mučenički izvršen zločin nad Osmanom bin Affanom, r.a., trećim halifom, 18. zul-hidžeta 35. god. po Hidžri (20.7. 656. god. po Isa, a.s.), počinje vrijeme velikih smutnji i borbi koje je najavio Poslanik, s.a.v.s. Ovi sukobi su imali teške posljedice na sav islamski svijet. Stanovnici Medine, među njima i neki buntovnici, vrše pritisak na Aliju, r.a., da prihvati položaj i odgovornost halife. Među muslimanima, bezvlašće i klica sukoba je šejtanskim umom i munafičkom rukom posijana. Da bi ovome stao u kraj, Alija, r.a., je prihvatio položaj halife, te odmah od svih zatražio da mu učine prisegu koja je od halifinog prava. Zatim je održao čuvenu hutbu: "Allah je objavio Knjigu u kojoj je Uputa i objašnjenje dobra i zla. Uzmite dobro, a klonite se zla. Farzovi koje obavljate radi Allaha odvest će vas u Džennet. Allah je zabranio stvari koje nisu nepoznate, i učinio je pravo muslimana prečim od svega na dunjaluku. Allah je iskrenošću i tevhidom povezao sve muslimane. Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni ostali muslimani, osim kada pravo zahtjeva drugačije. Musliman se ne smije uznemiravati, osim s pravom. Razmišljajte o zajedničkim interesima, a svakom od vas će doći smrt. Ljudi su ispred vas i smrt vas uvijek prati. Blago postupajte jer vas Ahiret očekuje. Bojte se Allaha u postupcima prema ljudima. Bit ćete pitani čak i za zemlju i za stoku. Pokoravajte se Allahu i nemojte Mu griješiti. Ako vidite dobro djelo, okoristite se od njega, a ako vidite zlo, ostavite ga. Sjetite se kada vas je bilo malo i kada ste bili nemoćni na Zemlji!"Neki namjesnici, od kojih je i bliski Osmanov, r.a., rođak Muavija, ne dadoše bej'u - prisegu na vjernost Aliji, r.a. On nije poduzimao ništa želeći da se duhovi stišaju, te da se islamska država vrati u stanje koje će koliko toliko biti normalno. U suštini prvi zadatak i problem s kojim se suočio Alija, r.a., je bio: kako se postaviti naspram buntovnika i ubica Osmana, r.a. Ugledni ashabi su također smatrali da je neophodno da se ubice odmah kazne. Naravno, ovo je stajalište imala i Osmanova, r.a., porodica i rođaci. Alija, r.a., kao halifa svih muslimana, nakon dugog idžtihada i razmišljanja o ovom pitanju, odluči da je neophodno prvo ujediniti muslimane, a zatim kazniti sve krivce. Neki ashabi su u Mekki učinili drugačiji idžtihad i krenuše ka Iraku da pobiju Osmanove, r.a., ubice sa oko 3 000 muslimana. I zaista, pogubiše brojne saučesnike u ubistvu trećeg halife. Alija, r.a., da bi zaustavio ubijanje muslimana i podizanje daljih tenzija, diže bajrak i okuplja vojsku, te kreće put Iraka.Kada je stigao u Irak, tamo su razilaženja već uzela maha, a oni koji su konstantno podsticali ta razilaženja, bili su munafici koji su i inicijatori mnogih zlih događaja. Alija, r.a., otpočinje pregovore sa svim stranama, kako bi sve prošlo bez prolijevanja muslimanske krvi koja je, kako je to pojasnio Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadždžu, sveta za sve ljude svijeta, osim sa pravom. Majka vjernika, Aiša, r.a., je također došla u Irak radi mirenja ljudi. Stvari su se time dodatno zakomplicirale. Kulminacija je bila u toku. Alija, r.a., je u toku pregovora pristao da iz svoje vojske odstrani sve one koji su bili u Medini za vrijeme nemilih događaja, iako je tu bio veliki broj njemu najodanijih vojnika. Kada su Osmanove ubice vidjele da se klupko razmotava, te da će biti okrivljeni i osuđeni u toku noći, napadoše na ove Alijine, r.a., vojnike koji pomisliše da su pregovori završeni te da je rat nastupio. U toj noći nije se znalo ko ubija koga i radi čega. Krvi je bilo na sve strane. B

Svojstvo čovjeka koji je spoznao Istinu (ârif)

„A robovi Svemilosnoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju. A kada im se obrate oni koji ne znaju (džâhil), odgovaraju: 'Mir vama (selâm)!'“

(Kur'an, sura Furkân, ajet 63.)

Sve stvoreno, jedinstvenoga je porijekla, sve ima samo jednog istinskog gospodara – dragoga Boga, Aposlutnu istinu (Hakk). Spoznati Istinu, znači imati osjećaj za kompletno postojanje, svaki oblik života.

Trag neponovljivosti Svoga stvaranja i vlastite apsolutnosti uzvišeni Bog podario je svakoj egzistenciji, svakome obliku životu, bez obzira kako se to pokazivalo u svakodnevnome životu. Kada bi bilo moguće sve što postoji sagledati u jednoj cjelini, uočila bi se potpuna ravnoteža, jedinstveno polje.

Kako je zabilježeno, onaj ko ovo spozna, svojim življenjem tu potpunu ravnotežu počinje odražavati. Nekada, neka činjenja, postupci, mogu djelovati neuobičajeno, međutim, kada se razmotre u cjelini, prepozna se postojanost. Iz toga razloga, ono što dominara u ukupnome ponašanju istih znalaca, jeste ravnoteža i mir.

Jedne prilike, odgovarajući na postavljena pitanja, časni Ahnef ibn Kajs ovako je rekao:

مَا خَيْرُ مَا يُعْطَي الْعَبْدُ، قَالَ عَقْلٌ غَرِيزِيٌّ. قِيلَ فَإِنْ لَمْ يَكُنْ، قَالَ أَدَبٌ صَالِحٌ. قِيلَ فَإِنْ لَمْ يَكُنْ قَالَ صَاحِبٌ مُوَافِقٌ. قِيلَ فَإِنْ لَمْ يَكُنْ قَالَ قَلْبٌ مُرَابِطٌ. قِيلَ فَإِنْ لَمْ يَكُنْ قَالَ طُولُ الصَّمْتِ. قِيلَ فَإِنْ لَمْ يَكُنْ قَالَ مَوْتٌ حَاضِرٌ.

„Šta je to najkorisnije što je dato robu?“, odgovori: „Prirodna razboritost.“

Bî upitano: „A ukoliko nema to?“, odgovori: „Lijep odgoj.“

Bî upitano: „A ukoliko nema to?“, odgovori: „Prikladan prijatelj.“

Bî upitano: „A ukoliko nema to?“, odgovori: „Postojano srce.“

Bî upitano: „A ukoliko nema to?“, odgovori: „Duga šutnja.“

Bî upitano: „A ukoliko nema to?“, odgovori: „Smrt.“

(predaju bilježi hazreti hafiz Askalânî)

Na srcu istinskoga znalca, ârifa, odražava se puna harmonija života svih svjetova, zapravo, na njegovome srcu se odražava sâma svrha stvaranja. Ârif, tako, postupa po dobru, i pomaže drugima doći do dobra.

Neki ljudi stvoreni su radi dobra, dočim su drugi stvoreni da ono što je dobro, da to, jednostavno, ne vole.

Put onih koji mrze ono dobro, vodi u nered (fesâd), prouzročava disharmoniju bîtka, narušavanje kosmičkoga reda. S druge strane, uzvišeni Gospodar je učinio da dobri (evlije) budu oruđa preko kojih istinski tragaoci, spoznavatelji, učenici, stječu vlastiti duhovni život, dolaze do svoga duhovnog rođenja.

Oni koji mrze dobro, ne samo da činjenje dobra ne podnose, već, istodobno, negiraju i sâmu egzistenciju dobrih, ili barem relativiziraju, predstavljaju nevažnim, njihov značaj u životu drugih ljudi.

U jednoj predaji blagoslovljeni poslanik Muhammed rekao je:

إِنَّ اللَّهَ تَعَالَى جَعَلَ لِلْمَعْرُوفِ وُجُوهًا مِنْ خَلْقِهِ، حَبَّبَ إِلَيْهِمُ الْمَعْرُوفَ، وَحَبَّبَ إِلَيْهِمْ فِعَالَهُ، وَوَجَّهَ طُلابَ الْمَعْرُوفِ إِلَيْهِمْ، وَيَسَّرَ عَلَيْهِمْ إِعْطَاءَهُ كَمَا يَسَّرَ الْغَيْثَ إِلَى الأَرْضِ الْجَدْبَةِ لِيُحْيِيَهَا، وَيُحْيِيَ بِهَا أَهْلَهَا، وَإِنَّ اللَّهَ تَعَالَى جَعَلَ لِلْمَعْرُوفِ أَعْدَاءً مِنْ خَلْقِهِ، بَغَّضَ إِلَيْهِمُ الْمَعْرُوفَ، وَبَغَّضَ إِلَيْهِمْ فِعَالَهُ، وَحَظَرَ عَلَيْهِمْ إِعْطَاءَهُ، كَمَا يَحْظُرُ الْغَيْثَ عَنِ الأَرْضِ الْجَدْبَةِ لِيُهْلِكَهَا، وَيُهْلِكَ بِهَا أَهْلَهَا، وَمَا يَعْفُو أَكْثَرُ.

Uzvišeni Allah dao je dobru (ma'rûf) skupine Svojih stvorenja. Omilio im je ono dobro, i omilio im je činjenje dobra. Usmjerio je prema njima tragaoce za dobrom, kojima je olakšao dolazak do dobra, kao što olakšava kiši dolazak do neplodne zemlje kako bi je oživjela, te njome dala život i njenim stanovnicima. Uzvišeni Allah dao je dobru (ma'rûf) neprijatelje među Svojim stvorenjima. Ono dobro učinio im je mrskim, učinio im je mrskim činjenje dobra, zabranio im je dolazak do dobra, kao što zabrani kišu neplodnoj Zemlji da bi je uništio, i da bi njome uništio njene stanovnike. A ono što prašta, veće je!

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi časni Ibn Ebî ed-Dun'jâ, prenoseći od časnog Sa'da ibn